Početna | Odjava

Speleoronjenje

Speleoronjenje, špiljsko ronjenje, jamsko ronjenje (slovenski) ili ronjenje u potopljenim speleološkim objektima (engleski Cave diving) nazivi su koji se koriste za aktivnost ronjenja u speleološkim objektima koji su ispunjeni vodom.Speleoronjenje je sve ono dalje i dublje od granica koje su navedene u rekreativnom speleoronjenju. “Pravo” speleoronjenje se dalje dijeli, ovisno o školama, najčešće u tri stupnja: Intro the Cave tečaj - roni se do dubine od 40 metara i maksimalne udaljenosti od 50 metara od izlaza, a sve u zoni dnevnog svjetla s površine i uz praćenje niti koja je već postavljenja. Radi se uvježbavanje svih mogućih potencijalno opasnih situacija, ali uz smanjeni rizik jer je dubina i dužina pentracije u objekt strogo ograničena. Cave tečaj je ronjenje u speleološkim objektima bez ograničenja dubine i dužine, uz poštivanje svih mjera sigurnosti i dostignutih tehnika, ali u već postavljenom objektu. Također se rade sigurnosne procedure za razne potencijalne opasne situacije u takvom već postavljenom i istraženom objektu. Full Cave tečaj je tečaj u okviru kojeg nije propisana ni dubina ni dužina ulaska u objekt. Vježba se pentracija sa kompletnim opremanjem objekta, što uključuje i postavljanje glavne niti.

Za pohađanje ovih tečajeva potrebno je imati određena znanja iz speleologije, a optimalno bi bilo imati završenu speleološku školu i zvanje speleolog pripravnik. Od ronilačkih znanja preduvjet za ove tečajeve su: najmanje kategorija CMAS R2 (napredni ronilac) ili ekvivalentna kategorija neke druge priznate ronilačke škole i najmanje 200 (ili 250, ovisno od škole) ovjerenih urona u otvorenim vodama. Dakle jasno je da se traži izvrsno poznavanje ronilačkih tehnika i jako dobra izbalansiranost u vodenom ambijentu kao preduvjet za pristup ovim tečajevima. Između ova tri stupnja speleoronjenja postoje posebni preduvjeti poput vremenskog perioda između pojedinih stupnjeva i naravno određenog broja situacijskih ronjenja u špiljama kao preduvjet za idući stupanj.

Ronjenje u morem preplavljenim speleološkim objektima.

Ova vrsta ronjenja odvija se uglavnom u vodenom ambijentu ispunjenom slanom vodom, mada ima dosta iznimki sa boćatom ili čak i slatkom vodom u aktivnim vruljama. Morski objekti su uglavnom manjih dimenzija te relativno male pentracije u dubinu što bi značilo da su i jednostavniji za ronjenje. Iako ima i potpuno suprotnih primjera npr. Vrulja kod Dubaca blizu Brela. Nema pravila što se tiče vidljivosti koja ovisi o geomorfologiji objekata, sedimentu na dnu i zidovima objekta te strujanju vode.

Ronjenje u kopnenim speleološkim objektima

Ova vrsta ronjenja odvija se uglavnom u vodenom ambijentu ispunjenom slatkom vodom, mada i ovdje ima iznimki sa boćatom vodom (par objekata na otoku Hvaru, Mamutova špilja u Crikvenici...). Uglavnom, možemo reći da su ovi objekti opasniji za ronjenje jer su komplicirani, sa više kanala koji imaju ili jak protok (izvori, ponori) ili (u slučaju slabog protoka) se radi o velikoj količini suspenzije na dnu i zidovima objekta. U slučaju slabije plovnosti ronioca ta suspenzija izaziva veliku zamućenost. S obzirom na veliki broj ronioca koje zanima ronjenje u ovakvim objektima i koji su se upuštali u ovakva ronjenja, događale su se mnoge nesreće, primjerice u SAD-u u razdoblju od 1960. do 1991. godine dogodilo se 360 nesreća sa tragičnim ishodom. Zbog svega ovoga većina svjetskih rekreativnih ronilačkih federacija razvila je posebne specijalizacije i sustave školovanje iz kategorije koja se zove rekreativno speleoronjenje. S druge strane speleološki savezi i organizacije tehničkog ronjenja su razvili sustav školovanja za ronjenje u “pravim” speleološkim objektima.

Skupine speleoronilaca

Do sada je ronjenje u špiljama bilo rezervirano za malu skupinu speleologa koji bi se priučili ronjenju sa ciljem da prođu do tada neprolazne sifone i istražuju objekte dalje. Takav pristup je bio dobar što se tiče motivacije, a loš što se tiče sigurnosti u takvom vidu ronjenja jer se smatra da je potrebno veliko iskustvo ronjenja u otvorenim vodama (mora, jezera, rijeke) da bi mogli sigurno roniti u takvim uvjetima. Druga grupa speleoronilaca dolazi iz redova ronioca otvorenih voda koji se priuče speleologiji ili se uopće ne uče speleologiji te krenu u speleoronilačke pothvate. Što se tehnike ronjenja tiče ova skupina je daleko nadmoćnija od klasičnih špiljara priučenih ronjenju, ali je vrlo upitan motiv ovih ljudi. Obično su to razni “egotriperi” koji rone u špiljama isključivo da bi dokazali drugima da su oni nadmoćniji od “običnih” ronioca baveći se tako rizičnom aktivnošću. Jedini ispravan način je imati dobar motiv za ronjenje u špilji (istraživanje) i biti dobro uvježban ronilac, bez obzira s kojom se aktivnošću počeo baviti ranije. Dakle mora se biti dobar speleolog, ali i dobar ronilac. Ronjenje u sifonu ne bi trebalo biti samo sebi svrha već je svrha polazak sifona, pronalazak novih suhih dijelova i istraživanje i crtanje daljnjih dijelova.